• K-9

Pasmine- Dalmatiner


Dalmatinski pas
Dalmatiner


Ostala imena Pas za prijevoz,Trenirani pas, Leopard kočija, Vatrogasni pas, Puding od šljiva

Podrijetlo Hrvatska

Osobine:

Visina muški 58–61 cm (23–24 in) Žene 56–58 cm (22–23 in)

Dlaka glatka, kratka

Boja Bijela pozadina, crna, jetra, limun, plava, mrlje ili trobojnice pojavljuju se povremeno, ali nisu prihvatljive.

Legla veličine 6–18 štenaca

Životni vijek 10-18 godina (prosjek: 12–14)


Klasifikacija / standardi:

FCI grupa 6, odjeljak 3 srodne pasmine # 153 AKC Non-sportski ANKC grupa 7 (nesportski) CKC grupa 6 (nesportski) KC (UK) standard korisnosti NZKC Non-sportski UKC Companion pasmine

Dalmatinac je pasmina pasa srednje veličine, koja se istaknula jedinstvenom crnom, jetrenom pjegastom dlakom. Korijeni mu sežu u Hrvatsku i njenu povijesnu regiju Dalmaciju. Danas je to omiljeni obiteljski ljubimac.


Karakteristike

Dalmatinska trobojnica - tamnoplave mrlje na obrvama, njuškama, obrazima, vratu, prsima i nogama. Tijelo


Dalmatiner u prirodi
Dalmatinski pas

Dalmatinac je srednje velik, dobro definiran, mišićav pas izvrsne izdržljivosti i izdržljivosti. Kad se potpuno uzgaja, prema standardu pasmine američkog kinološkog kluba (AKC), visok je od 19 do 23 inča (48 do 58 cm), a mužjaci su obično nešto veći od ženki. I AKC i The Kennel Club u Velikoj Britaniji omogućuju visinu do 61 inča (61 cm), ali to nije idealno. Izgled psa treba biti četvrtast ako se gleda sa strane: trup je dugačak od prednjeg dijela prsa do stražnjice koliko je visok u grebenu, ramena su dobro položena unatrag, kost je dobro savijena i skočni zglobovi su dobro iznevjeriti. Stopala Dalmatinca su okrugla s dobro zaobljenim nožnim prstima, a nokti su obično bijeli ili iste boje kao i pseće mrlje. Tanke uši i sužene su prema vrhu i postavljene su prilično visoko i blizu glave. Boja očiju varira između smeđe, jantarne i plave, a neki psi imaju jedno plavo oko i jedno smeđe oko ili druge kombinacije. Kad se rode, nemaju mrlje ili mogu imati crne, smeđe, limun, plave ili trobojnice.


Krzno

Dalmatinski se psići rađaju s običnim bijelim kaputima, a prve se mrlje najčešće pojavljuju u roku od 3 do 4 tjedna nakon rođenja; međutim, mrlje su vidljive na njihovoj koži. Nakon otprilike mjesec dana, oni imaju većinu mrlja, iako se nastavljaju razvijati kroz cijeli život puno sporijom brzinom. Spot obično varira od 30 do 60 mm (1,25 do 2,5 inča), a najčešće su crne ili smeđe boje (jetra) na bijeloj pozadini. Ostale, rijetke boje uključuju plavu (plavo-sivkastu boju), brindlje, mozaik, trobojnu (s mrljama mrlja na obrvama, obrazima, nogama i prsima) i narančastu ili limun (tamno do blijedožuta). Bljeskovi boje mogu se pojaviti bilo gdje na tijelu, uglavnom na glavi ili ušima, a obično se sastoje od čvrste boje. Krpe su vidljive pri rođenju i nisu skupina povezanih mjesta; mogu se prepoznati po glatkom rubu flastera.

Dalmatinski kaput je obično kratak, fin i gust; međutim, dalmatinci s glatkim slojem povremeno proizvode potomke s dugim oblozima. Dalmatinci s dalmatinskim slojem nisu prihvatljivi u pasminskom standardu, ali ove jedinke doživljavaju mnogo manje otpuštanja od svojih kolega s glatkim slojem, koji propadaju znatno tijekom cijele godine. Kratke i čvrste dlake standardne sorte često se prekrivaju u tepih, odjeću, presvlake i gotovo bilo koju drugu vrstu tkanine, a teško ih je ukloniti. Tjedni odmrzavanje dlakom ili curryjem može smanjiti količinu propuštene dlake Dalmatincima, iako ništa ne može u potpunosti spriječiti propadanje. Zbog minimalne količine ulja u svojim kaputima, Dalmatinci nemaju pseći miris ("pasji miris") i ostaju prilično čisti u odnosu na mnoge druge pasmine pasa.


Veličina legla

Dalmatinci obično imaju legla od šest do devet štenaca, ali za njih se znaju ponekad imati i veća legla.





Zdravlje

Kao i druge rase, i Dalmatinci pokazuju sklonost određenim zdravstvenim problemima specifičnim za njihovu pasminu, poput gluhoće, alergija i mokraćnih kamenaca. Ugledni uzgajivači testiraju svoje štence BAER (Brainstem Auditory Evoked Response) kako bi se osiguralo stanje sluha kod njihovih štenaca. Dalmatinski klub Amerike navodi prosječni životni vijek Dalmatinca između 11 i 13 godina, iako neki mogu živjeti čak 15 do 16 godina. Ankete o zdravstvenoj zaštiti pasmina u SAD-u i Velikoj Britaniji pokazuju prosječni životni vijek, 9,9, odnosno 11,55 godina. U kasnim tinejdžerskim godinama, i mužjaci i ženke mogu patiti od koštanih bodova i artritičnih stanja. Autoimuni tiroiditis može biti relativno uobičajeno stanje ove pasmine, koji pogađa 11,6% pasa.


Gluhoća

Genetska predispozicija gluhoće ozbiljan je zdravstveni problem za Dalmatince; samo oko 70% ima normalan sluh. Rani uzgajivači nisu prepoznali gluhoću pa se smatralo da je pasmina neinteligentna. Čak i nakon što su problem prepoznali kao genetsku grešku, uzgajivači nisu razumjeli prirodu pasa, a gluhoća je u Dalmatincima i dalje čest problem.

Sada znanstvenici znaju da je gluhoća kod životinja albino i ptica izazvana nedostatkom zrelih melanocita u unutarnjem uhu. To može utjecati na jedno ili oba uha. Ovo je stanje uobičajeno i kod drugih pasmina pasa koje imaju genetsku sklonost laganoj pigmentaciji. To uključuje, ali nije ograničeno na Bull Terrier, Dogo Argentinos, Pudlice, boksere, Border Collies.

Obično se uzgajaju samo psi s bilateralnim sluhom, iako oni s jednostranim sluhom, pa čak i psi s bilateralnom gluhoćom, prave fine kućne ljubimce uz odgovarajuću obuku. Položaj Dalmatinskog kluba Amerike prema gluhim štenadima je da se one ne bi trebale koristiti za uzgoj te da se humana eutanazija može smatrati „alternativom smještanju“. Gluhi dalmatinski psići mogu biti teški kod kuće zbog povećane agresije i poteškoća u upravljanju ponašanjem. Dalmatinci s velikim mrljama boje prisutnima pri rođenju mogu imati nižu stopu gluhoće. Odabirom ove osobine može se smanjiti učestalost gluhoće u pasmi. Međutim, zakrpe su diskvalificirajući faktor u standardima dalmatinske pasmine u nastojanju da se očuva mrljasta dlaka.

Smatra se da imaju plavooki Dalmatinci veću učestalost gluhoće nego smeđeplasi Dalmatinci, ma da mehanizam povezivanja dviju karakteristika tek treba utvrditi. Neki uzgajivački klubovi obeshrabruju uporabu plavookih pasa u uzgojnim programima.


Displazija kukova kod dalmatinera

Displazija kuka je druga bolest koja pogađa gotovo 5% čistokrvnih Dalmatinaca , uzrokujući da oni osjećaju šepanje, umor, umjerenu do jaku bol i probleme s ustajanjem. Većina Dalmatinaca koji na kraju razviju displaziju kukova rođeni su s normalnim bokovima, ali meka tkiva koja okružuju zglob rastu nenormalno zbog genetskog sastava. Bolest može zahvatiti oba kuka, ili samo desni ili lijevi kuk, vodeći pseće bolesnike u šetnju ili trčanje s izmjenjenim hodom.

hiperuricemija

Dalmatinci, poput ljudi, mogu patiti od hiperuricemije. Jetra Dalmatina ima problema s razgradnjom mokraćne kiseline koja se može nakupiti u krvnom serumu (hiperuricemija) što uzrokuje giht. Mokraćna kiselina se također može izlučiti u visokoj koncentraciji u urinu, uzrokujući bubrežne kamence i kamenje mjehura. Ova se stanja najvjerojatnije pojavljuju kod muškaraca srednjeg rasta. Muškarci stariji od 10 godina skloni su bubrežnim kamencima i treba im smanjiti unos kalcija ili im se dati preventivni lijekovi. Da bi se smanjio rizik od gihta i kamenca, vlasnici bi trebali pažljivo ograničiti unos purina izbjegavajući pse davati hrani koja sadrži organsko meso, životinjske nusproizvode ili druge sastojke s visokom čistoćom. Hiperuricemija u Dalmatinaca reagira na liječenje orgoteinom, veterinarskom formulacijom antioksidacijskog enzima superoksid dismutaza.

Hiperuricemija kod Dalmatinaca (kao i ko