Ostala imena Pas za prijevoz,Trenirani pas, Leopard kočija, Vatrogasni pas, Puding od šljiva
Podrijetlo Hrvatska
Osobine:
Visina muški 58–61 cm (23–24 in) Žene 56–58 cm (22–23 in)
Dlaka glatka, kratka
Boja Bijela pozadina, crna, jetra, limun, plava, mrlje ili trobojnice pojavljuju se povremeno, ali nisu prihvatljive.
Legla veličine 6–18 štenaca
Životni vijek 10-18 godina (prosjek: 12–14)
Klasifikacija / standardi:
FCI grupa 6, odjeljak 3 srodne pasmine # 153 AKC Non-sportski ANKC grupa 7 (nesportski) CKC grupa 6 (nesportski) KC (UK) standard korisnosti NZKC Non-sportski UKC Companion pasmine
Dalmatinski pas je pasmina pasa srednje veličine, koja se istaknula jedinstvenom crnom, jetrenom pjegastom dlakom. Korijeni mu sežu u Hrvatsku i njenu povijesnu regiju Dalmaciju. Danas je to omiljeni obiteljski ljubimac.
Karakteristike
Dalmatinska trobojnica - tamnoplave mrlje na obrvama, njuškama, obrazima, vratu, prsima i nogama. Tijelo
Dalmatinski pas je srednje velik, dobro definiran, mišićav pas izvrsne izdržljivosti i izdržljivosti. Kad se potpuno uzgaja, prema standardu pasmine američkog kinološkog kluba (AKC), visok je od 19 do 23 inča (48 do 58 cm), a mužjaci su obično nešto veći od ženki. I AKC i The Kennel Club u Velikoj Britaniji omogućuju visinu do 61 inča (61 cm), ali to nije idealno. Izgled psa treba biti četvrtast ako se gleda sa strane: trup je dugačak od prednjeg dijela prsa do stražnjice koliko je visok u grebenu, ramena su dobro položena unatrag, kost je dobro savijena i skočni zglobovi su dobro iznevjeriti. Stopala Dalmatinskog psa su okrugla s dobro zaobljenim nožnim prstima, a nokti su obično bijeli ili iste boje kao i pseće mrlje. Tanke uši i sužene su prema vrhu i postavljene su prilično visoko i blizu glave. Boja očiju varira između smeđe, jantarne i plave, a neki psi imaju jedno plavo oko i jedno smeđe oko ili druge kombinacije. Kad se rode, nemaju mrlje ili mogu imati crne, smeđe, limun, plave ili trobojnice.
Krzno
Dalmatinski se psići rađaju s običnim bijelim kaputima, a prve se mrlje najčešće pojavljuju u roku od 3 do 4 tjedna nakon rođenja; međutim, mrlje su vidljive na njihovoj koži. Nakon otprilike mjesec dana, oni imaju većinu mrlja, iako se nastavljaju razvijati kroz cijeli život puno sporijom brzinom. Spot obično varira od 30 do 60 mm (1,25 do 2,5 inča), a najčešće su crne ili smeđe boje (jetra) na bijeloj pozadini. Ostale, rijetke boje uključuju plavu (plavo-sivkastu boju), brindlje, mozaik, trobojnu (s mrljama mrlja na obrvama, obrazima, nogama i prsima) i narančastu ili limun (tamno do blijedožuta). Bljeskovi boje mogu se pojaviti bilo gdje na tijelu, uglavnom na glavi ili ušima, a obično se sastoje od čvrste boje. Krpe su vidljive pri rođenju i nisu skupina povezanih mjesta; mogu se prepoznati po glatkom rubu flastera.
Dalmatinski kaput je obično kratak, fin i gust; međutim, dalmatinci s glatkim slojem povremeno proizvode potomke s dugim oblozima. Dalmatinci s dalmatinskim slojem nisu prihvatljivi u pasminskom standardu, ali ove jedinke doživljavaju mnogo manje otpuštanja od svojih kolega s glatkim slojem, koji propadaju znatno tijekom cijele godine. Kratke i čvrste dlake standardne sorte često se prekrivaju u tepih, odjeću, presvlake i gotovo bilo koju drugu vrstu tkanine, a teško ih je ukloniti. Tjedni odmrzavanje dlakom ili curryjem može smanjiti količinu propuštene dlake Dalmatincima, iako ništa ne može u potpunosti spriječiti propadanje. Zbog minimalne količine ulja u svojim kaputima, Dalmatinski psi nemaju pseći miris ("pasji miris") i ostaju prilično čisti u odnosu na mnoge druge pasmine pasa.
Veličina legla
Dalmatinski psi obično imaju legla od šest do devet štenaca, ali znaju ponekad imati i veća legla.
Zdravlje
Kao i druge rase, i Dalmatinski psi pokazuju sklonost određenim zdravstvenim problemima specifičnim za njihovu pasminu, poput gluhoće, alergija i mokraćnih kamenaca. Ugledni uzgajivači testiraju svoje štence BAER (Brainstem Auditory Evoked Response) kako bi se osiguralo stanje sluha kod njihovih štenaca. Dalmatinski klub Amerike navodi prosječni životni vijek Dalmatinskih pasa između 11 i 13 godina, iako neki mogu živjeti čak 15 do 16 godina. Ankete o zdravstvenoj zaštiti pasmina u SAD-u i Velikoj Britaniji pokazuju prosječni životni vijek, 9,9, odnosno 11,55 godina. U kasnim tinejdžerskim godinama, i mužjaci i ženke mogu patiti od koštanih bodova i artritičnih stanja. Autoimuni tiroiditis može biti relativno uobičajeno stanje ove pasmine, koji pogađa 11,6% pasa.
Gluhoća
Genetska predispozicija gluhoće ozbiljan je zdravstveni problem za Dalmatin; samo oko 70% ima normalan sluh. Rani uzgajivači nisu prepoznali gluhoću pa se smatralo da je pasmina neinteligentna. Čak i nakon što su problem prepoznali kao genetsku grešku, uzgajivači nisu razumjeli prirodu pasa, a gluhoća je kod Dalmatinskih pasa i dalje čest problem.
Sada znanstvenici znaju da je gluhoća kod životinja albino i ptica izazvana nedostatkom zrelih melanocita u unutarnjem uhu. To može utjecati na jedno ili oba uha. Ovo je stanje uobičajeno i kod drugih pasmina pasa koje imaju genetsku sklonost laganoj pigmentaciji. To uključuje, ali nije ograničeno na Bull Terrier, Dogo Argentinos, Pudlice, boksere, Border Collies.
Obično se uzgajaju samo psi s bilateralnim sluhom, iako oni s jednostranim sluhom, pa čak i psi s bilateralnom gluhoćom, prave fine kućne ljubimce uz odgovarajuću obuku. Položaj Dalmatinskog kluba Amerike prema gluhim štenadima je da se one ne bi trebale koristiti za uzgoj te da se humana eutanazija može smatrati „alternativom smještanju“. Gluhi dalmatinski psići mogu biti teški kod kuće zbog povećane agresije i poteškoća u upravljanju ponašanjem. Dalmatinski psi s velikim mrljama boje prisutnima pri rođenju mogu imati nižu stopu gluhoće. Odabirom ove osobine može se smanjiti učestalost gluhoće u pasmi. Međutim, zakrpe su diskvalificirajući faktor u standardima dalmatinske pasmine u nastojanju da se očuva mrljasta dlaka.
Smatra se da plavooki Dalmatinski psi imaju veću učestalost gluhoće nego smeđeoki Dalmatinski psi, ma da mehanizam povezivanja dviju karakteristika tek treba utvrditi. Neki uzgajivački klubovi obeshrabruju uporabu plavookih pasa u uzgojnim programima.
Displazija kukova kod dalmatinera
Displazija kuka je druga bolest koja pogađa gotovo 5% čistokrvnih Dalmatinskih pasa , uzrokujući da oni osjećaju šepanje, umor, umjerenu do jaku bol i probleme s ustajanjem. Većina Dalmatinskih pasa koji na kraju razviju displaziju kukova rođeni su s normalnim bokovima, ali meka tkiva koja okružuju zglob rastu nenormalno zbog genetskog sastava. Bolest može zahvatiti oba kuka, ili samo desni ili lijevi kuk, vodeći pseće bolesnike u šetnju ili trčanje s izmjenjenim hodom.
hiperuricemija
Dalmatinski psi, poput ljudi, mogu patiti od hiperuricemije. Jetra Dalmatina ima problema s razgradnjom mokraćne kiseline koja se može nakupiti u krvnom serumu (hiperuricemija) što uzrokuje giht. Mokraćna kiselina se također može izlučiti u visokoj koncentraciji u urinu, uzrokujući bubrežne kamence i kamenje mjehura. Ova se stanja najvjerojatnije pojavljuju kod muškaraca srednjeg rasta. Muškarci stariji od 10 godina skloni su bubrežnim kamencima i treba im smanjiti unos kalcija ili im se dati preventivni lijekovi. Da bi se smanjio rizik od gihta i kamenca, vlasnici bi trebali pažljivo ograničiti unos purina izbjegavajući pse davati hrani koja sadrži organsko meso, životinjske nusproizvode ili druge sastojke s visokom čistoćom. Hiperuricemija u Dalmatinskih pasa reagira na liječenje orgoteinom, veterinarskom formulacijom antioksidacijskog enzima superoksid dismutaza.
Hiperuricemija kod Dalmatinskih pasa (kao i kod svih pasmina) je nasljedna, ali za razliku od drugih pasmina, „normalan“ gen za prijenosnik mokraćne kiseline koji omogućuje uvlačenje mokraćne kiseline u stanice jetre i naknadno razgradnju ne postoji u genetskom fondu ove pasmine. Stoga ne postoji mogućnost uklanjanja hiperuricemije kod čistokrvnih Dalmatinskih pasa. Jedino moguće rješenje ovog problema mora tada biti križanje Dalmatinaca s drugim pasminama radi ponovnog uvođenja „normalnog“ gena za prijenos mokraćne kiseline. To je dovelo do osnivanja projekta Dalmatinsko-pointerski povratni kros koji ima za cilj ponovno uvesti normalan gen za prijenos mokraćne kiseline u dalmatinsku pasminu. Backcross je koristio jedan engleski Pointer; sljedeće su pasmine bile čistokrvni Dalmatinci. Ovaj je projekt započeo 1973. dr. Robert Schaible. Hibridi prvog križa (F1) nisu nimalo nalikovali Dalmatincima. F1-i su zatim prebačeni natrag u čistokrvne. Ovaj uzgoj proizveo je štence slične čistoj dalmatinskoj. Do pete generacije 1981. toliko su ličili na čistokrvne, dr. Schaible uvjerio je AKC da dopušta da se dva hibrida registriraju kao čistokrvni. Tada je predsjednik AKC-a William F. Stifel izjavio: "Ako postoji logičan, znanstveni način ispravljanja genetskih zdravstvenih problema povezanih s određenim svojstvima pasmine i još uvijek čuva integritet pasminskog standarda, Američki kinološki klub je na čelu ."Upravni odbor Dalmatinskog kluba Amerike (DCA) podržao je ovu odluku, ali brzo je postao vrlo kontroverzan među članovima kluba. Glasanje članova DCA-e usprotivilo se registraciji hibrida, zbog čega je AKC zabranio registraciju bilo kojem od psećih potomaka.
Na godišnjoj općoj skupštini DCA-e u svibnju 2006., o problemu povratnog križa ponovo su razgovarali članovi kluba. U lipnju iste godine, članovima DCA-e pružena je prilika da glasaju o tome hoće li ponovno otvoriti raspravu o Dalmatinskom povratnom projektu. Rezultati tog glasovanja bili su gotovo 2: 1 u korist ponovnog ispitivanja podrške projekta od strane DCA. To je započelo s objavljivanjem članaka koji predstavljaju više informacija kako u prilog tako i u pitanje potrebe ovog projekta. U srpnju 2011., AKC je pristao dopustiti registraciju povratnih Dalmatinskih pasa.
Godine 2010., kinološki klub u Velikoj Britaniji registrirao je povratni Dalmatinac pod nazivom Ch. Fiacre je prvo i najvažnije. Pasu je bilo nametnuto nekoliko ograničenja. Iako je pas najmanje 13 generacija uklonjen iz originalnog križa Pointer, njegovo potomstvo F1 do F3 bit će označeno na registracijskim potvrdama zvjezdicama koje "ukazuju na nečist ili neprovjeren uzgoj", nijedno potomstvo neće biti podobno za izvoz kao rodovnici narednih pet godina, i svi moraju biti zdravstveno testirani. UK Dalmatinski klubovi pasmina prigovarali su odluci Kinološkog kluba.
Projekt Dalmatinske baštine
Projekt Dalmatinske baštine započeo je 2005. Cilj projekta je očuvanje i poboljšanje dalmatinske pasmine uzgojem matičnih pasa sa sljedećim osobinama:
1Normalni metabolizam mokraće 2Bilateralni sluh 3Prijateljski i samouvjereno
Povijest
FCI je Hrvatsku prepoznao kao zemlju podrijetla, pozivajući se na nekoliko povijesnih izvora.
U Hrvatskoj su pronađene prve ilustracije o psu: oltarna slika u Velom Lošinju iz 1600.-1630., I freska u Zaostrogu. Prvi dokumentirani opisi dalmatinskih (hrvatski: Dalmatinski pas, Dalmatiner, Dalmatinac) sežu do početka 18. stoljeća i arhiva Đakovačke nadbiskupije, gdje je pas spomenut i opisan kao Canis Dalmaticus u crkvenim kronikama iz 1719. god. Biskup Petar Bakić, a zatim opet crkvenim kronikama Andreasa Keczkemétija 1739. godine. Thomas Pennant je 1771. opisao pasminu u svojoj knjizi Synopsis of Quadrupeds, napisavši da je podrijetlo pasmine iz Dalmacije, nazvao ju je dalmatinskom. [36] Knjiga Thomasa Bewicka Opća povijest četvoronošca objavljena 1790. odnosi se na pasminu kao dalmatinski ili trenerski pas.
Tijekom razdoblja Regencije, Dalmatinski je pas postao statusni simbol trot uz bok konjskim kolima, a oni s ukrasnim pjegama bili su vrlo cijenjeni. Iz tog razloga pasmina je zaradila epitet 'Putovi trener pasa'. Pasmina se također koristila za čuvanje staje noću.
Pasmina je razvijena i uzgojena uglavnom u Engleskoj. Prvi neslužbeni standard za pasminu uveo je Englez Vero Shaw 1882. Godine 1890. s formiranjem prvog dalmatinskog kluba u Engleskoj standard je postao službeni. Kad je pas s prepoznatljivim oznakama prvi put prikazan u Engleskoj 1862. godine, govorilo se da je korišten kao pas čuvar i pratitelj dalmatinskih nomada. Jedinstvena dlaka ove pasmine postala je popularna i široko rasprostranjena po kontinentu Europe počevši 1920. godine. O njenim neobičnim oznakama stari su pisci često spominjali kinologiju. dužnosti
Uloge ove pasmine su raznolike kao i njihovi cijenjeni preci. Korišteni su kao ratni psi čuvajući granice Dalmacije. Do danas pasmina zadržava visoki čuvarski instinkt; Iako je prijateljski i odana onima koje pas poznaje i kojima vjeruje, često je s nepoznatim i nepoznatim psima. Dalmatinski psi imaju snažan lovački instinkt i izvrstan su istrebljivač štakora i štetočina. U sportu su korišteni kao ptiči psi, stale za goniče, retrivere ili u čoporima za lov na divlje svinje ili jelene. Njihove dramatične oznake i inteligencija tijekom godina su ih učinili uspješnim cirkuskim psima.
Dalmatinski psi su možda najpoznatiji po tome što rade za vatrogasce po ulozi pratitelja vatrogasnih aparata i maskota vatrogasnih vozila. Budući da su Dalmatinski psi i konji vrlo kompatibilni, psi su bili lako obučeni da trče ispred kolica kako bi pomogli očistiti stazu i brzo vodili konje i vatrogasce u vatre.
Dalmatinski psi se često smatraju dobrim čuvarima, a možda su bili korisni vatrogasnim brigadama kao psi čuvari kako bi zaštitili vatrogasnu kuću i njenu opremu. Vatrene motore izvlačili su brzi i snažni konji, primamljiva meta za lopove, pa su Dalmatinci zadržani u ognjištu kao odvraćanje od krađe.
U popularnoj kulturi
Dalmatinski psi su povezani s vatrogastvom, posebno u Sjedinjenim Državama. U danima uzgajanih vatrogasnih vozila psi bi čuvali konje koji bi lako mogli postati neugodni na mjestu požara. Dalmatinski psi su bili popularna pasmina ovog posla, zbog njihove prirodne pripadnosti konjima i povijesti korištenja kao kolica za prijevoz. Ta je uloga postala nepotrebna nakon što su konjski vatrogasni motori zamijenjeni parnim i dizelskim motorima. Zbog svoje povijesti, Dalmatinac često služi kao maskota vatrogasne službe, a još uvijek ga mnogi vatrogasci odabiru za kućnog ljubimca. Dalmatinski pas je i maskota Međunarodnog bratstva Pi Kappa Alpha, koje je povezano s vatrogastvom.
Dalmatinski pas je također povezan, posebno u Sjedinjenim Državama, s pivom Budweiser i tematskim parkovima Busch Gardens, budući da je ikonični pivski vagon kompanije Anheuser-Busch, koji je izvukao tim konja Clydesdale, uvijek u pratnji Dalmatinskih pasa. Tvrtka održava nekoliko timova na raznim lokacijama, koji obilaze obilato. Dalmatinske pse su pivare povijesno koristile za čuvanje vagona dok je vozač obavljao isporuke.
101 Dalmatinac
Dalmatinska pasmina doživjela je snažan porast popularnosti kao rezultat romana „Stotinu i jedan dalmatinac“ iz 1956., koji je napisao britanski autor Dodie Smith, a kasnije i zbog dva Walt Disneyjeva filma temeljenih na knjizi. Disneyjev animirani film , objavljen 1961., pokrenuo je 1996. rimejk remakea uživo, 101 Dalmatinac. U godinama nakon objavljivanja nastavka 102 Dalmatinca, pasmina je teško stradala od strane neodgovornih uzgajivača i neiskusnih vlasnika. Mnogi dobronamjerni ljubitelji kupili su Dalmatince - često za svoju djecu - ne educirajući se o pasmini i odgovornostima koje proizlaze iz posjedovanja tako visokoenergetske pasmine pasa. Dalmatinci su ih u velikom broju napuštili njihovi izvorni vlasnici i ostavili su skloništa za životinje. Zbog toga su se dalmatinske spasilačke organizacije pojavile kako bi se brinule o neželjenim psima i pronašle im nove domove. Registracije AKC-a za Dalmatinske pse smanjile su se 90% tijekom razdoblja 2000–2010.
Uzgajivačnica Dalmatinskih pasa: http://dalmatian-croatian.com.hr/