Danas je potpuno normalno i prihvaćeno nazivati naše krznate prijatelje punopravnim članovima obitelji. Ipak imaju svoje rodne listove, putovnice i svoje tople domove dijelimo s njima. Pomislili biste da prije ljudi nisu bili toliko prisni sa svojim ljubimcima, no smrt psa u vlasnicima izaziva vrlo intenzivne i teške osjećaje. Arheolozi su pronašli natpise (epitafe) posvećene psima u grobnicama starih Grka i Rimljana. Neki od njih vrlo su potresni, pogledajte ih u nastavku teksta.
"U suzama sam dok nosim tvoje tijelo na vječno počivalište, isto kao kada sam te, presretan, nosio u rukama kući po prvi put prije 15 godina."
Naši preci nisu se sramili zaplakati za svojim psima, kao što je vidljivo iz ovog i ostalih dirljivih natpisa koji su pronađeni u grobnicama pasa.
"Heleni, našem udomljenom djetetu, duši kojoj nema dostojne usporedbe, vrijednoj hvale."
Kućni psi, posebno malih pasmina, i tada su imali posebne tretmane i mjesta u srcima svojih vlasnika pa ih se često nazivalo udomljenom djecom, što nam još više stvara sliku o ljubavi koju su ljudi gajili prema ovim bićima i prije više tisuća godina.
"Ti, koji prolaziš ovim putem, ne smij se kada shvatiš da je ovo pseći grob. Suze su padale po mom tijelu i zemlja koju je posipala gospodareva ruka."
Stari Grci često su pokapali svoje pse pored puteva i cesti jer tada nije postojala groblja za ljubimce.
"Myia nikada nije lajala bez razloga, a sada će šutiti zauvijek."
Ova kratka, ali značajna poruka vlasnika psa prikazuje psa kao njemu jednakog, vjernog čuvara.
"Ovo je grobnica jednog psa, Stefanosa, koji je zauvijek nestao i za kojim je Rodopa plakala i pokopala ga kao čovjeka. Ja sam pas Stefanos i Rodopa je za mene napravila grobnicu."
Ovim natpisom vlasnica psa htjela je svima koji pročitaju natpis iskazati koliko joj je bitan bio pas Stefanos.
"Issa je bila prpošnija od vrapca, čišća od poljubaca grlice, umiljatija od stotine dama, rjeđa od najvrijednijeg kamena bogate Indije. Ona je bila ljubimica Publiusa; Issa, draga, za tobom plače ljudski glas."
Uz ovaj nadgrobni natpis postojala je i slika ili kip koji je nepovratno izgubljen. Issu je vlasnik opisao poput mitskog bića.
"Čak i sada, kada ležiš mrtav u grobu, kunem ti se da divlje zvijeri strahuju od tvojih bijelih kostiju, lovkinjo Likas; o tvojoj slavi neka veliki Pelion zna, sjajna Ossa i usamljeni vrhovi Kithariona."
Epitafi za lovačke pse, poput Likas, često su ih predstavljali ravnima drugim ratnicima zbog njihove važnosti jer su više puta spašavali svojim vlasnicima živote.
"Ovaj kamen kaže da tu leži bijelo tijelo psa iz Melite, najvjernijeg čuvara Eumulusa; nazivali su ga bikom dok bijaše živ; ali sada je njegov glas zarobljen u tihim putanjama noći."
Za ovog vlasnika, njegov vjerni pas čuvar više je od životinje - ima dušu koju vlasnik opisuje riječima pravog pjesnika.
Comments