Što zapravo znači kada pas ima papire, a što znači kada ih nema, većina novopečenih vlasnika zapita se tek nakon što su već kupili psa.
No, o tome je dobro promisliti unaprijed, kako biste imali sve informacije prije nego odlučite kupiti psa s rodovnicom ili bez.
Prvo morate odlučiti želite li rasnog psa. Odmah vam mora biti jasno da se rasni psi u pravilu ne dobivaju na poklon, već se prodaju. Pa, evo nekoliko važnih podataka o pasjoj papirologiji, jer neupućenost često dovede do toga da se budući vlasnici strašno razočaraju kad se poslije nekoliko mjeseci ispostavi da njihov čistokrvni pas ne može dobiti papire,odnosno rodovnicu. S istim problemom suoče se i vlasnici odraslih rasnih pasa koji žele imati pomladak. Jednostavno sami pronađu predstavnika iste pasmine suprotnog spola, psi veselo obave sve što treba, a tek se naknadno netko sjeti priupitati kako će štenci dobiti papire (pa i mama i tata ih imaju!).
Cijela stvar nije tako jednostavna i strogo je regulirana kinološkim propisima. Ako ste vlasnik ženke s rodovnicom i želite štence s rodovnicom, najprije morate postati član Hrvatskog kinološkog saveza (HKS). Član HKS-a postat ćete učlanjenjem u neku od kinoloških organizacija na razini vašeg grada (kinološki klubovi ili društva), zatim morate svoga psa izvesti na ocjenjivanje (smotru ili izložbu pasa), a nakon te ocjene na uzgojni pregled. Uzgojni pregledi organiziraju se 4 do 5 puta godišnje, obično u proljetnim i jesenskim mjesecima. Uzgojni pregled obavlja se jednom, a vrijedi do 8. godine starosti psa.
Uzgojni pregled nije samo ocjena vanjštine, već su za neke pasmine obavezni i RTG kukova, laktova, specijalistički testovi očiju, razna DNK testiranja, a za druge ispit urođenih sposobnosti, što morate obaviti prije pristupanja uzgojnom pregledu. Na uzgojnom pregledu radi se i proba naravi psa. Kad ste jednom ocijenili psa i obavili uzgojni pregled, javljate se osobi koja je u vašoj matičnoj kinološkoj organizaciji zadužena za vašu pasminu. Na ovom mjestu spomenut ću da je kinološkim propisima regulirana i dob pasa u kojoj je dopušteno parenje. Tako patuljaste pse smijete pariti nakon 12 mjeseci starosti, a velike nakon 18 mjeseci. To je najniža dobna granica nakon koje je dopušteno parenje. Gledajući sa zdravstvenog stajališta, preporučila bih da tu dobnu granicu sami pomaknete za još 12 mjeseci, odnosno da ne žurite s parenjem. Kad se javite voditelju uzgoja i predočite papire svoje kujice, on će vam preporučiti mužjake koji joj najviše odgovaraju. Uzimajući u obzir i financijski faktor (skokovi nekih “frajera” jako su skupi), zajedno ćete odabrati mužjaka. Ženku zatim vodite na parenje kod odabranog psa, ali obvezno s prethodno dobivenom potvrdom o parenju koju vam je dao vaš voditelj uzgoja, a potpisuje je i vlasnik mužjaka. Jedan primjerak te potvrde šalje se u HKS u roku od sedam dana, a drugi primjerak prilaže se prijavi legla. Kad štenci konačno dođu na svijet, onaj isti voditelj uzgoja mora ih prvi put pregledati u roku od 72 sata. Dužan je obaviti dva pregleda legla. Nakon što ste HKS-u prijavili leglo, dužni ste štenad mikročipirati i HKS-u poslati potvrdu da su štenci mikročipirani, kako bi mogli dobiti rodovnice. Tek kad štenad navrši 6 tjedana, a najkasnije kad navrši 120 dana, možete od HKS-a zatražiti rodovnice. Ukoliko želite izvoznu rodovnicu, to trebate naglasiti odmah čim zatražite rodovnicu od HKS-a.
Sve ovo ima za cilj dobivanje tipičnih predstavnika pasmine, kako po izgledu, tako i po naravi. Kod nekih pasmina koje su genetski opterećene određenim bolestima, ove se bolesti nastoje iskorijeniti strogo reguliranim uzgojem i preventivnim pregledima te testovima, kako bi se dobile što zdravije jedinke. Tako je rizik pojavljivanja, primjerice, displazije kukova, mnogo veći ako kupite njemačkog ovčara bez papira, nego kad kupite onoga čiji svi preci imaju dokazano zdrave kukove. Važno je također znati i da nisu svi psi “s papirima” jednako vrijedni, dakle, cijena može biti vrlo različita. Neki su ljudi cijeli svoj život posvetili uzgoju visokovrijednih i tipičnih predstavnika pasmine, to treba posebno cijeniti. Takva će vas osoba najbolje savjetovati, jer će o toj pasmini svakako znati više od veterinara. Ukoliko vam se sve ovo čini prekomplicirano, ne zaboravite da uvijek možete odabrati napuštenog psa iz azila.